Teniski spektakl Belgrade Open, koji je ove godine prvi put organizovan u “Beogradskoj areni”, na tvrdoj podlozi – betonu, bio je prava prilika da se na jednom mjestu okupe i bivši treneri Novaka Đokovića.
O Marjanu Vajdi, ambasadoru Belgrade Open turnira, se mnogo toga već zna. Bio je uz Novaka Đokovića tokom najvećeg uspona i kada je zaposjeo svjetski teniski vrh. I danas je u Beogradu.
Kako je izgledao Đokovićev put do svjetskih visina su opisali Zaga Aleksandrić, Miroslav Gordić, Aleksandar Bolić, Marko Nešić i Dejan Petrović, dok je Ladislav Kiš na putu sa nekim novim šampionima.
Od trenutka kada je prvi put na kampu na Kopaoniku stao u red sa ostalom djecom, svi su se koškali, pričali, a Nole ih je prekorijevao: ‘Tišina, hoću da igram!’“, priča Zaga Aleksandrić.
Đoković je bio posvećen od malih nogu, a uvijek je imao gvozdenu disciplinu.
Od prvog trenutka je pažljivo slušao i gledao. Kada mu bacite loptu, on svaku loptu vrati. Tada se vidjelo da je vrlo pažljiv, posvećen, vrlo spretan i okretan. Kao sportista vrlo sam znala ko će i šta da bude.”
Ni Miroslav Gordić ne vidi mnogo drugačije Novakov početak.
Od 1994. godine, kada smo pravili prvi kamp na Kopaoniku sam radio sa Novakom. Tu smo ga i pronašli! Od kampa, poslije je došao kod nas na Partizan i sve do 1999. godine, do bombardovanja smo svaki dan provodili na terenu zajedno. Od početka je bio mali profesionalac. Kako se sada ponaša, tako se ponašao i tada. Nikad mu nije dosta tenisa. Moliš ga da malo odmoriš. Marljiv, radan, fokusiran i samo njegovom zaslugom je tu gdje jeste. Bio je pravi mali profesionalac“, opisuje ga Miroslav Gordić.
Aleksandar Bolić je bio uz Novaka tokom bombardovanja.
Sa Noletom sam radio u vrijeme NATO bombardovanja. Ni ratno stanje nije ometalo rad. Radilo se i prije i popodne, ni uzbune za vazdušnu opasnost nas nisu udaljile sa terena. Oko 2002. godine smo ponovo radili, kada se vratio iz Njemačke, zajedno sa Markom Nešićem, i tada je bio maksimalno fokusiran na tenis i vidjelo se da će daleko da dogura“, priča Aleksandar Bolić.
Nastavio je Marko Nešić.
Prvi kontakt smo imali 1998. kada sam se vratio sa koledža. Čak ovdje kod toplane koju su i bombardovali. Nisam vidio da neko tako radi kao mlad. Jednostavno nije griješio. Odradi sve vježbe i nastavi dalje da radi. Pravi profesionalac. I u drugom dijelu našeg zajedničkog rada je bio isti. Fokusiran, vrijedan. Doduše, bio sam mlad i nisam vidio to što su pričali Jelena Genčić i Nikola Pilić, da će da bude broj jedan, ali sam vidio da je fascinantan. Ogromna disciplina i razlikuje se od svih sa kojima sam radio“, kaže Marko Nešić.
Dejan Petrović je prvi put vidio Novaka na ‘Gemaksu’ kada je radio sa Ladislavom Kišom, dok je još bio aktivan igrač na Touru.
O Novaku ne znam odakle da počnem. Prvi put sam ga vidio na ‘Gemaksu’ sa Kišom, a u 15. godini na Partizanu sam ga vidio da trči na terenu prije nego što smo počeli da radimo. Sa 16 je bio kod mene u Australiji sa pokojnim Jocom Lilićem, i radili smo desetak dana i bol sa njim par dana na juniorskom Australian Openu, kada je igrao polufinale. Već 2003. protiv Bugarske bio je sa Bozoljcem peti i šesti igrač u Davis Cupu.”
Zatim smo radili malo na akademiji, poslije čega je osvojio fjučers. U Čačku smo igrali zajedno, osvojio je singl, a zajedno smo osvojili dubl. Poslije toga smo krenuli zajedno. Prva tri Grand Slama sam mu bio trener. I dogurao je do trećeg kola Wimbledona. U Australiji sam novinarima predstavio Novaka kao budućeg broja jedan. To je lijep period, gdje smo stavili Srbiju na svjetsku tenisku mapu“, zaključio je DejanPetrović.
