Đoković ispričao potresne trenutke iz djetinjstva: “Majka pada u nesvijest, bombardovali su nas…”

Novak Đoković dao je opširan intervju za “La Nacion” u kojem je otvoreno govorio o brojnim zanimljivim momentima svoje karijere, a između ostalog, dotakao se i mentalne snage, koja mu je pomogla da prevaziđe brojne izazove u sportu i životu.

Đoković smatra da je njegova snaga rezultat teškoća kroz koje je prošao tokom rata u Srbiji, što ga je oblikovalo kao ličnost.

Rat je horor, nešto najgore što može da se doživi, strah od nepoznatog. Ne znate da li će sljedeća bomba da ti padne na glavu i tako je svakog dana. Alarmi, sirene, sve to nas je budilo tokom noći kada se približe avioni. Sjećam se svoje majke jedne noći…”, započeo je Novak, opisujući traumatične trenutke iz svog djetinjstva i onda nastavio:

Spavaš, onda se čuju sirene, moraš da uzmeš torbu i da se skloniš u sklonište. Prvi put kada se dogodilo moja majka je ustala u mrklom mraku, jer smo svi spavali zajedno nismo znali šta se dešava i plakali smo noćima. Udarila je glavom u grijač i pala je u nesvijest. Tri sata je ujutru, moj otac je tu i vidi svoju ženu koja je pala u nesvijest. Ja sam imao 12 godina, braća osam i četiri, svi smo plakali, potpuna panika. Ali, to je jedno iskustvo koja nas je ojačalo kao porodicu, kao osobe. Ponavljam, ne želim to nikome.”

Đoković je istakao da je kao najstariji sin morao da preuzme odgovornosti u tim teškim vremenima.

Hoću da bude jasno, ne vjerujem da bilo ko treba da pati zbog rata da bi mentalno bio jači, postoje drugi načini da se to uradi. Za mene je to bio važan dio života i natjeralo me da sazrim brzo kao klinac.”

Sjećam se dana kada sam napunio 12 godina i vidio jedan avion usred dana. Bilo je to u teniskom klubu i alarmi su se oglasili, čuješ to i onda vidiš avion koji je iznad tebe i pomisliš ‘šta mogu da uradim?’. Ne mogu ništa. To je najgori osjećaj, plašiš se. Nemaš kontrolu, nemaš snagu. Neko ko je jači ima tu moć da uništi sve u jednom ili drugom momentu”, objasnio je Đoković.

Kao otac, Đoković osjeća posebnu ranjivost prema djeci.

Šta me čini ranjivim? Više nego što iko može možda da zamisli, djeca. Moja djeca naravno, ali i druga djeca. Uvijek mi prorade emocije sa djecom, ali kada sam postao otac… Kada vidim da djeca pate, to mi slama srce, kao da ulazim u depresiju. Oni su najčistija bića na planeti i zaslužuju samo najbolje, zaslužuju da imaju budućnost. Kada vidim rat i sve što se dešava…”

Govoreći o svojim osjećanjima prema ratu i nepravdi u svijetu, Đoković je rekao:

Ja sam preživei rat, moj grad su bombardovali i danju i noću, vidio sam mrtve ljude. Sada kada vidim rat u drugim zemljama svijeta, ne razumijem. Volio bih da znam zbog čega se to događa, ali to su pitanja za političare i druge ljude. Sve to me čini tužnim, jer ne ostavljamo bolji svijet za djecu, za buduće generacije, što znači da ne radimo dobre stvari. To je jedan od razloga zbog kojih naša fondacija radi sa djecom, želimo da stvorimo bolje društvo za njih, da imaju što bolju edukaciju i zato me nepravda čini ranjivom, posebno prema djeci i prema prirodi. Volim prirodu i životinje i takve stvari me uništavaju.”

Na kraju, Đoković je podijelio svoju viziju o povezanosti sa prirodom:

Također, ranjivim me čini i to kada vidim da ljudi pate zbog zdravstvenih problema, kada osjećaju da nema nade i da nema rješenja. Kada sam bio mali članovi porodice su bili mnogo bolesni i mnogo sam osjetljiv na to. Zato zamišljam svijet koji je povezaniji sa prirodom, svako drvo nam daje kiseonik, život, energiju, liječi dušu, ali umjesto toga mi buljimo u svoje telefone”, zaključio je Đoković.